nedjelja, 28.06.2009.
Adamovo rebro
sirena se opet vratila.
kao šta sam se uvijek vraćala svojim starim strastima i porocima, vratila sam se i blogu.
u meni se jednostavno namnožilo toliko toga, pucam po šavovima i moram to negdje izbacit.
ubuduće, ovaj blog će bit koncipiran isključivo kolumnama o životu i svijetu; ljubavi, novcu, fakultetu...
lijepa i glupa; stereotip je uvriježen u našem konzervativnom društvu, a mogu reći i globalno.
negdje sam pročitala da je žena stvorena od Adamova rebra da bi uvijek bila u istoj visini s njim; nije stvorena od njegove pete da ju se gazi, niti od njegovog mozga da mu bude intelektualno podređena.
zašto ženi treba toliko vremena, čitava vječnost da pokaže ono prvotno: da je jednaka muškarcu_?
svi znamo da se u starim civilizacijama žena uopće nije držala kao ljudsko biće, bila je sličnija (kako to lijepo reći Životinji), nižem biću nego li homo sapiensu.
tu smo bile da ugodimo njegovu seksualnom porivu, njegovom apetitu, tu smo bile da bi mu izrodile muško potomstvo i dodale hladno pivo iz frižidera.
bile smo emocionalno i financijski ovisne o Njemu.
možda će vam zvučat banalno, ali to se počelo mijenjati.
sada smo samo emocionalno ovisne o njemu.
i to se nikada neće promijeniti.
On će uvijek imati zadnju riječ, i mi u tome mi podsvjesno i uživamo. možda je to žalosno, a možda i prirodno u nekoj krajnjoj liniji.
nema ravnopravnosti, ali opet ima.
on će uvijek promjeniti žarulju, oštemat zid, popraviti auto.
a mi ćemo uvijek davati, kuhati i ugađati.
kome je lakše?
